zapisi umobolnog volvoxa...

Heeelo!!
Želim vam svima sve najbolje u ovoj godini, dugo mi živite, ševite se od jutra do sutra, spavajte koliko stignete, jesti ni ne morate, zaboravite na obaveze, uživajte u životu, a također i u raznim opijatima, a i u duv-ijatima, i tako, ostanite mi živi još i ovu godinu pa ćemo sljedeću vidjeti šta bude! Voli Vas sve,
Mirela

A sada, mali uvod u nešto, jel? Ali bit će ozbiljno, onak, dosadno, pa ako hoćete čitati, čitajte, a ako nećete, gledajte slike i zujite, al napišite komentar jer, eto, htjela bih vaš komentar pa ako vam se da, mislim, napišite ga!!
Eh, pa da...
Zanimljivo je to što sam ja u društvu najčešće nasmijana, sve super, zezam se i to, ali kad sam sama,ooooo, to nije dobro. Nisu mi misli baš pozitivne, tj. nisam ja baš čista (moram se oprati koji put). I tada nastaju moje pjesme (kada je smrad, skupljan mjesecima, najveći) pa ću vam za početak, staviti jednu jer ja znam koliko vi volite moje pjesmice (i moj smrad)

Strah od ponovnog neuspjeha
On će me voditi putem
Miris izgorjelih nadanja
On će me držati budnom
Oči koje ne žele vidjeti sreću
One će me pratiti kroz ljubav
Samoća koja ne želi imati
Ona će me ljubiti u mraku
Puna sam osjećaja,
Ali mi nijedan ne treba.

Eto, negativno i depresivno i fuj (smrdi! Čovječe, daj se okupaj!), ali dogodilo se (da! Baš sad moraš vaditi buhe iz kose. Mislim, onak!)

Nešto zanimljivije od onog gore, tj. puno zanimljivije od mog lošeg smisla za humor i loše pjesmice.

Nije li riječ „ljubav“ zakržljala na stranicama senzacionalističkih listova i seks-publikacija gdje ostaju otisci prstiju nesavjesnih, skrivenih biznismena? Imaju li njihovi proizvodi teksta i slike ikakve veze s ljubavlju? Ne pretvaraju li se putovi do čovjeka, do srca, do kulture, u smetlište?

Nije dobro da čovjek bude sam...
Za razliku od životinja koje svoju seksualnost žive instinktivno, čovjek svoju seksualnost mora živjeti..

Nema veće ljubavi od one kada daješ svo svoje tijelo, svu svoju dušu i cijelo svoje srce čovjeku kojega voliš i ta je ljubav uzvraćena.

Ima vremena, tako kažu. Pa vjerovat ću im još i ovaj put. Šta Vi kažete? (Operi se, za Boga miloga! Eto, to mi kažemo.)

pozdrav

Jeste li i vi umorni od blagdanskog raspoloženja? Ne znam o čemu da vam pišem kad trenutno ne znam ni kako se osjećam. Tako sam.....ravnodušna......i ošišana. Da, ošišala sam se i to dosta kratko. Stavit ću vam slikice. Volim stavljati svoje slikice. Ah, dosadno mi je.

Ponekad želim samo sanjati i ne želim vidjeti šta se sve događa oko mene. Samo se izgubiti u mislima i svom svijetu i čekati da me netko probudi. Uvijek te netko ili nešto probudi. Jesam li ja samo iluzija čovjeka?



Mrzim se nadati jer se uvijek razočaram. Ali usađena mi je ta nada koje neće posustati, ma koliko god ja vikala na nju. Ubija me. Sporo i bolno. Umiremo. A ti gledaj i dalje.



Život ide dalje i pregazi te ako ne pratiš njegov ritam. A teško je to. Barem meni. Misliš da si sretan i ispunjen, a zapravo si prazan i sam. Najgore je što ni ne želiš društvo. Prestaje li ikada potraga za samim sobom?



I wonder if we'll smile in our coffins while loved ones mourn the day, the absence of our faces, living, laughing, eyes awake. Is this too much for them to take?....
look at me now. I am broken...


would you look at me now?
Can you tell I'm a man?
With these scars on my wrists
To prove I'll try again
Try to die again, try to live through this night,
Try to die again....

pozdrav

p.s. samo je ova srednja s novom frizurom. rekoše mi da izgledam kao catherine zeta-jones u chicagu

hello! bacimo se na posao.

U naleti nečega, napisah ovo:

Emocije su tu da te unište, da te živog oderu i grickaju sporo, ali bolno. Čemu imati emocije? Čemu one služe? Dobivamo li išta njima?
Najbolje je biti zid i ne pokazivati osjećaje nikome jer ljudi su kao strvinari. Samo kupe tvoje ostatke dok se raspadaš.


No, maknimo se od tih depresivnih tema. Idemo na nešto bolje.
Dakle, jeste li se ikada uspeli na pozornicu i dobili taj nalet osjećaja koje ne mogu opisati ni kad bih se potrudila? Meni je to najsavršeniji osjećaj koji ja mogu osjetiti. Živim za taj trenutak kada počnem pjevati pred ljudima. Uvijek im želim pokazati koliko meni te pjesme znače i na kraju, koliko mi sama glazba znači. Želim da mi vi kažete što glazba znači za vas? Koliko veliki dio zauzima u vašem životu? Znate li taj osjećaj koji sam spomenula?
Nakon gledanja jednog ubermegamakro glupog komercijalnog spota, moja ručica napisa jednu pjesmicu u kojoj pokušavam pokazati što je za mene glazba.
Ona glasi ovako:

Priljubljivanje glasa mikrofonu
Prolazak osjetila kroz tijelo
Ispod kože stotinu prilika
Daj mi, samo da to jednom napravim

Želja za nedostižnim snom
Samo jednom i nikad više
Stojim u redu tih misli
Čekam da me prozovu

Daj mi, samo jednom i nikad više
Rock'n'roll na mojim prstima
Vrtuljak u mojoj cigareti
Osjećaj u meni, samo taj

Ritmovi novih otkrića
Riječi starih pjesama
Samo jednom i nikad više
Samo taj osjećaj može ostvariti moj san


eto, toliko!
bok

my bass & me...(to je bila ljubav na prvi pogled)

Hello!
Evo, nakon dugo vremena, sjetila sam se da imam blog.
O čemu ću sad pisati? Ne znam....
Aha...
Ja sam protiv trgovine ljudima...
Nisam stvar koja se kupuje i prodaje i nisam seksualni objekt nas kojim bi netko slinio...
Naravno, svakome je drago kad čuje pohvale...
Ljudi su rođeni nevini, a svijet ih iskvari...
Zašto bi inače djeca bila najiskrenija bića?

Nisam vam nikada zapravo ništa napisala konkretno o sebi. Pa ću sada, nešto malo.
Dakle, imam 17 godina, živim u zagrebu koji mi je prekrasan grad, pogotovo stari dio. Obožavam zagreb i njegovu povijest. Kad smo već kod povijesti, obožavam i nju, i to povijest umjetnosti. Slikam, pjevam, sviram klavijature i bas gitaru, čitam, razmišljam, spavam i jedem. Jedna sam od urednica školskih novina te sam ujedno i filmskoj grupi. Primam drvo znanja i odnedavno kupujem knjige o slikarima koje se dobivaju uz jutarnji list. Malo sam čudna, ako to niste već primjetili, ali mislim da je svatko malo čudan na svoj način.
Nisam nametljiva i ne volim previše velika društva. Dosta sam mirna i flegmatična, osim kada me uhvati žuta minuta kada stalno pričam gluposti. Ne bojim se tišine, ali me strah slučajnih dodira. Ne volim kada osoba ne zaklopi kemijsku nakon pisanja ni kada osoba puno filozofira. Ono što imam reći, kažem u par rečenica, kratko i jasno. Ne volim se svađati i imam visok prag tolerancije. Eto, toliko o meni. Zasad...

Uživajte!

DODATAK

to sam ja u nekoj intelektualnoj fazi...


opet moje oči...

Nakon mog dugog izbivanja vraćam se među žive.
Evo kratak pregled onoga što sam radila tijekom ljeta:
1. radila sam skoro cijelo ljeto
2. išla sam na kave u međuvremenu
3. spavala sam
4. dosađivala sam se
5. nisam išla nigdje već sam bila tu u prekrasnom zagrebu
6. hm...ništa više
Dakle, ljeto mi je bilo bezvezno. Ima još ljeta....

Da vas ne gnjavim svojim životom, gnjavit ću vas svojim pitanjima i razmišljanjima. To je puuuuno bolje.
Pa hajdmo na temu, je li teško biti ono što jesi? Šta vi mislite?
Po mom mišljenju, nije, ali nije ni lagano. Ovisi da li voliš biti individua ili voliš raditi po nekom drugom. Osobno, volim biti svoja, ali to jednostavno ne možeš danas. Pitat ću one koje me poznaju, jesam li svoja? Slijedim li rečenicu budi svoj? Očekujem komentare.
Gledala sam nešto na televiziji gdje majka kaže sinu kao svi smo mi drugačiji, a on je rekao da ako smo svi drugačiji, onda smo zapravo svi isti. Da li kužite? Je li moguće da smo svi na ovoj planeti među 6 milijardi ljudi svi drugačiji? Mislim da je moguće. mi možemo biti jako slični nekome, ali mislim da isti ne možemo biti. Onda bi bili klonovi. I zato mislim da nije teško biti ono što jesi. Trebaš samo shvatiti što ti zapravo i jesi. S druge strane, javlja se taj uvijek prisutni problem društva. Ti možeš ignorirati društvo, ali ćeš na kraju ostati sam, a nijedan čovjek ne može živjeti sam jer onda postaje usamljen (ma daj?!). često se dešava da društvo ignorira tebe. U tom slučaju se nalaziš u krivom društvu. Svi mi volimo kad su ljudi dobri, kad vidimo njIhove vrline i sviđaju nam se, ali što je s manama? Čovjeka treba voljeti i s jednim i s drugim. Naravno, mane te nekad znaju iživcirati, ali samo pomisli „Hm...pa ni ja nisam savršen/a.“ Jer to zbilja nitko nije. Dobro, osim mene . No, nećemo sad o tome. Kada zavoliš čovjekove mane, zavoljet ćeš i čovjeka. Kada zavoliš nekoga samo zato što je ono što je, što je svoj i ničiji drugi, voliš ga. Barem ja tako mislim i ne očekujem da i drugi ljudi tako misle jer ipak svi smo mi razlčiti ma koliko god bili slični. Eto, samo da se javim da sam živa!

POZDRAV

kao prvo, dobih bas.

kao drugo, hm...nema drugog.

kao treće, ne znam o čemu da pišem.

kao četvrto, smislit ću ja nešto.

aha, evo ga.

ovako, khm, khm.....MOJE PJESMICE!

1. pjesmica, kratka.

glupo je biti napola živ
živjeti, a ne znati da ti život uzima sve
živjeti, a ne znati tko je tome kriv
voljeti, a voljen ne biti.
zato polako otavram oči
bojim se što sve mogu vidjeti
i što sve ne želim doživjeti
ponovo ih otvaram u tamu
gdje se nemam čega bojati


2. pjesmica koju proglasiše morbidnom

i don't need your sympathy
i don't need your trust
i don't need your tears
i just need your screams

when i lay down and dream
i dream of killing you
i dream of raping you
i'm telling you it's true

in this twisted mind of mine
my dead body walks to you
i'm giving you my rotten hand
but you push it away

oh, thank you, thank you
thanks for opening my eyes
thanks for waking me from death
cause now i know
my life is a big mistake

3.pjesmica, isto kratka

pojedi svoje vriskove
i utoni u najtamnije svjetlo
preleti sve svjetove
i vrati se na ono mjesto
vrati se na mjesto početaka
gdje dan tone u noć
mjesto gdje nema grešaka
savršeni svijet gdje ne vlada moć

i za kraj...par stihova

nisam ni kriva, nisam ni nedužna
nisam zla, nisam ni pravedna
nisam luda, ali nisam ni normalna
nisam sama, ali nisam ni voljena


eto toliko...
pozdrav


moja bas gitarica. nije ništa posebno (ibanez).

herepa...kako je ova vrućina osušila moj mali jadni mozgić, nemam baš inspiracije za novi post i neke dubokoumne teme. tako da sam odlučila samo vam nabacati par svojih slika. zadovoljite se sa tim. ili nemojte. briga me.



za početak, jedan pozdrav s visine

hello, I'm very high(). you?





nakon visine, malo ćemo se prizemljiti.

am I cool or am I cool?




dodat ću još jednu osobu.

ladies and gentlemens, let me introduce you....MR. KERMIT!
(zapravo se zove tamara)






jedan mali portret.

I tried to smile, but...






do drugog javljanja...

bok!

prije nego što krenem s pravom temom, htjela bih obratiti pozornost na, ni manje ni više, nego Fender. Ove godine slave svoj 60. rođendan. Znači, od 1946. kada je Leo započeo taj posao pa sve do danas možemo se diviti raznim glazbenim revolucijama – posebno rođenju rock 'n' rolla.
Ne mogu im reći koliko sam im zahvalna što su predstavili svoj bas 1951. , a 1960. već su primili nagrade za Jazz Bass gitaru.
Kako oni sami kažu: „Few basses sound like a Fender, and only one sounds like a Jazz Bass!“
Pa eto, čestitajmo im 60.rođendan i nadajmo se da će doživjeti barem još toliko.

MALI DIJALOG ZA KRAJ
ja: ne ljutite se što sam napisala malo duži post?
vi: (koja luđakinja!)

samo moj rođendan...
ma nije bitno.

ne da mi se pisati...
ne pišem.

Život ide dalje, i to je ono najžalosnije. Htjela bih da se zadrži na tom jednom trenutku, trenutku razočaranja, trenutku sreće jer si otkrio da stvarno nismo svi isti. I to te veseli. I to te baca u bed. Kad ti se dogodi nešto zbilja lijepo, htio bi da to potraje duže, ako je moguće cijelu vječnost. No, život ide dalje. Tužni trenutci traju isto koliko i sretni samo nas vrijeme zavarava. Mi smo samo igračke, samo lutke na koncu, kako pjesnik reče. Prestanimo se tješiti i učinimo nešto. Barem pokušajmo. Pokušajmo zaboraviti. Čudno je kako sve možeš izbrisati, samo kad to uistinu pokušaš.